OSMOMARTOVSKI MARŠEVI I FEMINISTIČKI POKRET IZ UGLA NEVIDLJIVIH RADNICA

OSMOMARTOVSKI MARŠEVI I FEMINISTIČKI POKRET IZ UGLA NEVIDLJIVIH RADNICA

Milica Lupšor, ROZA-Udruženje za radna prava žena

Šta je 8. mart danas?

Opšte je poznato da početkom marta – kada se 8. mart bliži – cvećare uključe pogone za hiperproizvodnju karanfila, ruža i cveća u svim bojama i aranžmanima, dok poneki muškarci i zaborave koji ih to datum za koji dan očekuje. Što bi se reklo: „Najradosniji ženski praznik“. U tome i jeste, zapravo, problem. U sagledavanju 8. marta kao praznika u kom su žene „lepše nego inače“, u kom se veća pažnja obraća na njih, i u kom se okviri njihovog bivstvovanja veličaju. A kada otkuca ponoć, onda se, kao u bajci „Pepeljuga“, magija ugasi i žene postanu bića drugog reda, kao i svakog drugog dana.

Zaboravlja se, posebno u novom talasu mladih generacija, sa kojim ciljem je 8. mart i pokrenut. Zapravo, iščezlo je poštovanje slobode, koja je utkana u samu proslavu ovog praznika. I dok se može tvrditi da žene treba gledati nežnije i bolje, ali ne samo ovog dana, ostaje da se zapitamo da li će se možda u budućnosti zaboraviti na lepotu postojanja samih žena, a preovladati samo materijalni poklon koji se tog dana poklanja. Posebno se zaboravlja obim obaveza koje žene imaju u toku dana, van načela radnih obaveza onda kada dođu kući i odlože stvari na čiviluke, a torbe stave sa strane, do sutra ujutru.

Pitala sam neke mlade ljude sa kojima sam se susretala da li znaju zašto se 8. mart slavi kao Dan žena. Samo mali broj je znao da je taj dan uspostavljen u spomen ženama koje su se borile za bolje uslove rada, veće zarade, pravo glasa žena u donošenju odluka. Većina je rekla da je to dan žena, kada se majkama, devojkama, suprugama, učiteljicama i koleginicama poklanja cveće i daruju različiti pokloni. Ne znaju ništa o ljubičastoj boji koja se vezuje za ovaj dan i o tekstilnim radnicama koje su prosipale burad sa ljubičastom bojom iz fabrike tokom štrajka, o radnicama koje su poginule u podmetnutom požaru, o više od jednog veka borbe da žene budu jednakopravne sa muškarcima.

Svedočimo da se mnoge slobode i izvojevana prava urušavaju. Ženama se sve češće ponovo nameće da su one zadužene za reprodukciju i „očuvanje tradicije, porodice“, nameće im se mesto kraj šporeta, sa krpom u ruci. I upravo su žene iznele najveći teret ekonomskih kriza, pa i u sadašnje vreme pandemije virusom COVID-19. Bile su prve na udaru kada su poslodavci davali otkaze, jer i dalje važi da zarada žena nije bitna, muškarci i dalje zarađuju više, a zarade žena su samo dodatak kućnom budžetu.

Sve u svemu, više od jednog veka trajala je borba za jednakost koja nikada do kraja nije ni zaživela, a sada kao da smo tek na početku i mnoge slobode i prava moramo ponovo da osvajamo.

U kakvom okruženju danas žene žive i rade

Sagledajmo trenutnu situaciju. Žene su većinska radna snaga u granama sa najmanjim platama – u obrazovanju, prosveti, zdravstvu. Dakle u oblastima koje se bave brigom o drugima. One se takođe nalaze u trgovinama i tekstilnoj industriji. Zadnjih godina sve više i u industriji „motanja kablova“, gde su u početku uglavnom zapošljavani muškarci, ali su poslodavci počeli da sve više zapošljavaju žene, jer su podložnije ucenama, pritiscima i lakše pristaju na male plate i nedostojanstvene uslove rada. Ni u jednoj od ovih grana, iako su većinska radna snaga, žene se ne pitaju, ne donose odluke – sve im je nametnuto. Ako imaju pozicije koje bi trebalo da im daju bar malo moći i mogućnosti donošenja odluka – muškarci su ti koji imaju završnu reč. Čak i kada rade u profesijama koje su iz oblasti umetnosti, kulture i novinarstva, žene se redovno nalaze u nepovoljnijem položaju od muških kolega.

Žene u sportu  radnice na koje zaboravljamo

Važno je pričati i o onim ženama koje niko ne doživljava kao radnice – žene u sportu. Poznato je da vrhunske teniserke imaju manje premije kada osvoje neki turnir, da su žene koje se profesionalno bave košarkom, odbojkom, ili fudbalom manje plaćene od svojih muških kolega, jer sponzori izdvajaju višestruko manje novca nego za muškarce. Za prenos neke fudbalske utakmice muškog fudbala, na primer, reklamni prostor se plaća često i u iznosima od nekoliko miliona evra, TV stanice plaćaju enormne iznose, transferi muškaraca se najavljuju kao da se radi o nekoj važnoj temi, a o transferima žena nema bilo kakvih izveštavanja. O temama vezanim za žene i sport retko kada je posvećeno nešto više od šture vesti, ali o ovoj vrsti diskriminacije se ćuti. I ne samo kada govorimo o vrhunskom, profesionalnom sportu. Fudbaleri nekih klubova u Srbiji ne dozvoljavaju svojim koleginicama da koriste klupske svlačionice, jer je to navodno muški prostor, a žene koje baš insistiraju da se bave ovim sportom – obično im se kaže da se snađu: neka se presvlače pored tribina, jer navodno „ko im je kriv što se bave ‘muškim’ sportom“. Jer uvreženo je mišljenje da, kao i u bilo kojem radu koje žene obavljaju, one rade to što rade zato što žele, pa onda ih se i ne mora adekvatno plaćati, ili ne bi morale ni imati premije, platu, svlačionicu – jer „njima je to hobi“, a ne mogućnost da zarade, budu priznate i prepoznate.

Žene seoskih područja

Posebno su ugrožene žene seoskih područja. Veliki je broj mladih žena koje nisu imale mogućnost da se po završetku osnovne ili srednje škole dalje obrazuju, jer njihove porodice nisu imale novca ni za plaćanje putnih troškova, a kamoli za nešto više. I šta onda preostaje tim mladim ženama, osim da pristanu na ono što je iz njihove perspektive jedino moguće – prihvatiti rad u lošim uslovima. Na primer u nekoj fabrici gde se motaju kablovi ili neki sličan posao – gde se ne plaća prekovremeni rad, na kom nema plaćenog godišnjeg odmora, gde su sve vrste poslova normirane (ne samo u fabrikama već i u trgovinama, uslužnim radnjama, trafikama). Ili na nekom poslu gde poslodavci traže od radnica da, po isplati minimalca ili nešto iznad njega, vrate između 5 i 10.000 dinara – a o tome su žene vrlo često svedočile. Mnogi će osuđivati te žene zato što pristaju na sve ovo. Ali kada nema podrške okoline, kada treba platiti račune, kupiti i spremiti svaki dan tri obroka, obezbediti knjige, odeću, ili „samo“ sopstvenu ekonomsku nezavisnost, kada postoji strah da se može izgubiti i to malo crkavice koja se dobija, teško da se može bilo koja žena odlučiti da kaže „NE“ izrabljivanju, ponižavanju, svakodnevnim ucenama i pretnjama. Da bi se pobunile, žene moraju imati mogućnost izbora, mogućnost da ako ne žele da rade na jednom radnom mestu mogu lako doći do drugog posla. Strah je najveći problem, ali odmah iza straha je apatija i rašireno mišljenje da se ne može ništa učiniti. Pri tom već dugi niz godina u Srbiji se na tržištu rada uglavnom nude poslovi za najniži stepen obrazovanja, u fabrikama gde su loši uslovi rada i zaštite na radu, u trgovinama gde žene imaju samo četiri slobodna dana mesečno, a ponekad ni toliko. Gotovo da nema poslova za visoko obrazovane žene, za poslove koji nisu fizički zahtevni. Na prste mogu da se nabroje poslodavci koji poštuju svoje radnice, plaćaju pristojne zarade, imaju dobar odnos prema onima koje im ostvaruju profit.

Osmomartovski marš  da li nam treba, kako i zašto

Zbog svega prethodno navedenog, kada govorimo o osmomartovskom maršu u Srbiji, jeste važno da on postoji, da se pošalje jasna poruka da su žene ugrožene, da pokažemo solidarnost, da makar taj jedan dan pošaljemo jasnu poruku šta želimo, a šta ne. Više puta je bilo govora o tome da se za taj dan organizuje štrajk žena na različite načine: od bojkotovanja rada u okviru porodice do izlaska svih radnica na ulice i obustave rada. To je još uvek nezamislivo, ali možda za pet ili deset godina i bude moguće. Potreban je kontinuitet podrške da bi žene bile osnažene i ohrabrene na ovakav korak. Nažalost, sindikati koji bi mogli u mnogome da doprinesu vidljivosti problema sa kojima se žene svakodnevno suočavaju, nisu spremni da bilo šta urade, sem da svojim koleginicama taj dan uruče neki cvet ili poklon. To „darivanje“ počelo je još u prošlom veku i uticalo je na to da se izgubi smisao 8. marta. Umesto da fokus bude neprekidna borba žena za jednakost, muški deo populacije cvećem pere svoju savest. Pre nekoliko godina jedan od slogana Osmomartovskog marša u Beogradu bio je „Neću ružu, hoću revoluciju!“ a taj slogan jasno objašnjava šta bi zapravo trebalo da bude taj dan: revolucija u tradicionalnom razmišljanju, u odnosu prema ženama, u zakonima koji će doprinositi njihovom boljem položaju, i to ne kroz propise koji su često samo „mrtvo slovo na papiru“, već kroz zakone koji se poštuju i koji sankcionišu ljude koji ih ne poštuju.

Idealno bi bilo, za današnje uslove, kada bismo mogle da pozovemo žene makar na jednočasovni prekid rada i kada bi se sve žene odazvale tome: da na sat vremena stanu i na taj način pokažu da se protive trenutnom stanju. Za ovu godinu je već kasno, ali za neku sledeću – nije. Rad i solidarnost sa ženama cele godine su neophodni. Organizovati cele godine događaje koji bi 8. marta doveli do TOG štrajka, i to tako da je svake godine po jedna tema fokus: stanje u trgovinama jedne godine, položaj žena u sportu druge, u zdravstvu treće, rad u tekstilnoj industriji četvrte, i tako redom. A ovaj fokus na specifične grupacije žena mora biti ispraćen izgradnjom solidarnosti koja će podržati upravo one koje su date godine u fokusu. Mora se probuditi nada da je moguće nešto promeniti, a ne samo pasivno posmatrati i čekati da se neko drugi izbori za bolje uslove rada, za plate od kojih može da se živi, za pravo na plaćeno porodiljsko odsustvo u punom iznosu, za kazne za poslodavce koji daju otkaze ženama koje su u drugom stanju ili posle završenog porodiljskog, za povratak na isto radno mesto sa istom platom posle porodiljskog, za ugovore koji će ženama omogućiti da planiraju budućnost. Sve ovo je ostvarivo kroz dobre primere praksi u kojima su žene uspele da se izbore za svoja prava, kroz planiranu zagovaračku kampanju, različita istraživanja, veće učešće medija, NVO i sindikata. Potrebni su različiti oblici pritisaka da bi došlo do značajnih promena u korist žena.

Potrebno je osmisliti plan za barem pet godina unapred, mapirati probleme, saveznice/ke, ciljne grupe. Potrebno je početi sa stvaranjem savezništava među onima koji slično misle, savezništava koja će trajati, a ne samo postojati u nekim trenucima i slučajevima. Već postoje neke ženske platforme, samo je problem što su u njih godinama uključene iste osobe. Sve se svelo na usku profesionalizaciju pojedinki, koje i pored dobre volje nisu uvek spremne ili u mogućnosti (ili nemaju vremena!) da izađu iz svojih „balona“. Već godinama su na feminističkoj sceni ista lica, neko se sa drugačijom vizijom pojavi tek sporadično, ali sa nedovoljno moći da nešto više uradi. Imamo primere iz sveta gde su žene zaista uspele da na 8. mart organizuju štrajk i pokažu da su spremne da se bore i izbore za ono što im pripada, i od njih možemo dosta da naučimo.

A pripremu osmomartovskog marša bi trebalo početi već 9. marta. Jedan od predloga za taj dan je da se organizuje karavan koji bi krenuo iz različitih mesta. Početak bi bile aktivnosti u različim mestima i gradovima a onda bi se, sve one koje to mogu, organizovano pridruživale centralnom mestu i događaju. To ne mora nužno biti Beograd. Bilo bi poželjno da se glavni deo 8. marta odvija na nekom, za žene, važnom mestu koje će poslati jasnu poruku. Recimo, neka fabrika u kojoj su uslovi rada ispod svakog dostojanstva, fudbalski teren nekog malog ženskog kluba, tržni centar, neka institucija koja ne radi dovoljno ili ništa u odnosu na ovlašćenja. Ili, prostor u kom su žene uspele da se izbore za svoje mesto, čime bi se poslala poruka da su promene moguće.

Kroz pisanu istoriju muškarci su uglavnom imali svu moć: posedovali su u svojim rukama novac, pravo na odlučivanje, oblikovanje normi ponašanja, kreiranje svih aspekata života. Postojale su i žene koje su iskakale iz postavljenih okvira i napravile pomake koji su bili podsticaj drugim ženama. Postoji ona krilatica „iza svakog uspešnog muškarca stoji žena“. Pa, preoblikujmo je u „iza svake uspešne žene stoje druge žene“. Ako činimo polovinu čovečanstva, onda imamo pravo i da donosimo odluke, da radimo i gradimo, da učimo i da menjamo. Sve one koje su nam prethodile, bilo da su poznate umetnice, naučnice, vladarke, ili nepoznate majke, bake, sestre, koleginice, prijateljice, radnice, daju nam na to pravo. A na to smo i obavezne i prema sebi, ali i u ime onih koje će doći posle nas.

Sve je više svesnih, uspešnih i slobodnih žena. Postepeno se krnji dominacija zasnovana na premisi da su žene manje sposobne, zahvaljujući hrabrim ženama koje su uspele da demistifikuju patrijalhalne obrasce i svojim radom, aktivizmom, promišljanjem, osvajanjem i potvrđivanjem prava na izbor dokazale da su ravnopravne i jednake sa muškarcima. Zato moramo da nastavimo da osvajamo prostore, da utičemo i donosimo promene. Možda malim promenama, možda malim pobedama, ali te će male pobede dovesti do većih.

U svemu ovome važan je optimizam koji može probuditi veću solidarnost, povezanost, spremnost da se učestvuje, da se bori i izbori za ono što trenutno deluje kao utopija, ali će doći pre ili kasnije: da svi budemo jednaki, sa istim mogućnostima i pravima.

Ono što želimo i čemu težimo jeste (poslužiću se vizijom ROZA udruženja kojem pripadam) – DA SVAKA ŽENA MOŽE DA IDE NA POSAO I S POSLA DIGNUTE GLAVE I MIRNE DUŠE!

izvor:https://www.zenskestudie.edu.rs/esej-za-zenske-studije/

No Comments

Post A Comment