Mladi i zapošljavanje (drugi deo): „Ma, biće posla buraz“

Mladi i zapošljavanje (drugi deo): „Ma, biće posla buraz“

PIŠE: KATARINA ĐOKOVIĆ

 

  • Dobar dan, ja sam došla da se prijavim na posao.
  • Dobar dan. Da li imate radno iskustvo?
  • Ali, za ovaj posao Vam je potrebno iskustvo.
  • Ali, kako da ga steknem, kada mi ne date da radim?
  • Ali, potrebno je iskustvo.
  • Ali, rad…
  • Ali, iskustvo…

 

Začarani krugovi. Nekad deluju i kao Danteovi krugovi. Ne zna im se broj, ali ovakav razgovor je jedan od mnogih koji prate mlade ljude u oblasti zapošljavanja.

Kada se završi srednja škola ili fakultet, nema baš mnogo mogućnost za mlade. Uglavnom im se nude najneplaćeniji poslovi i to najćešće oni koji ih ni ne zanimaju. Poslodavci ubijaju svaku volju za rad niskim platama, nepovoljnim uslovima i mobingom uvijenim u celofan, obloženim mašnicom. Ono za šta su se školovali, često bude nepotrebno. Čak, u ne tako retkim situacijama bude problematično i pronaći shodnu, kvalitetnu stručnu praksu, gde bi se određeni profil usavršavao do svog maksimuma. Sve po redu, korak po korak.

„Radim u struci…“, „Bavim se restauracijom/tesanjem/staklarstvom“… kada ste poslednji put čuli ove rečenice? Sedite i razmislite koji procenat mladih se bavi zanatima. Razmislite koliko škola je ukinulo obrazovne zanatske smerove, zato što nema zainteresovanih? Danas se ne mora završavati smer konobarstvo. To sve može i bez škole. Čemu onda obrazovanje? Kako će svet izgledati kada budu stasale nove generacije koje ne znaju da tešu ili kaleme voće? Kako će izgledati naši trpezarijski stolovi? Ko će zavirvati u razvodne kutije? Da li vaša deca znaju šta su licne? O tome se još ne pitamo. Ali, mislim da ćemo biti prinuđeni, hteli ili ne hteli da razmišljamo uskoro. Svet postaje sve gore mesto za život. Dok ga mi prepuštamo novim generacijama. Kojima ostavljamo samo suvo dirinčenje.

Šta je ono što zanima mlade? Internet, sadržaj na njemu, poslovi koji imaju veze sa kancelarijom, povezanošću sa drugim ljudima… Njihov fokus ide u tom pravcu. Pažnja nije duža od dvadesetak sekundi za stvari koje ih ne zanimaju. I kako onda da ih zainteresujemo za rad? Da na nekom poslu ostanu duže od mesec, dva? Time što ćemo im dati adekvatnu zaradu i nećemo im lomiti kičmu zarad džeparca.

Uđimo malo u njihov svet, hodajmo u njihovim cipelama. Kako izgleda život nakon što se završi fakultet?

Fakultete najčešće finansiraju roditelji. „Juri“ se budžet. Živi se po domovima u drugim, dalekim gradovima. Pred njima je radni vek, u koji treba da zakorače sigurno i smelo. Ugnjetavani su informacijama kako je situacija na poslovima loša, kako se prima malo para i kako je sve nesigurno i stresno. Često se čuju priče o nasilju na poslu, ali „Ćuti, bar imaš posao“. Kome se obratiti za posao? Studentsko-omladinske zadruge nemaju ograničen broj godina za prijave, ali isto tako i nisu dovoljno vidljive, te mladi najčešće nemaju ni informaciju da one postoje. Ujedno, strahovito ružno i „staromodno“ zvuče. Dok studiraju, retko ko od studenata radi pored fakulteta. Ako i rade, to je najčešče posao od četiri sata, odnosno 50% radnog vremena, za šta poslodavci imaju sve manje razumevanja, posebno finansija. Taj posao dođe kao džeparac. Kada izađu sa fakulteta, mladi se vraćaju kućama i onda roditelji potenciraju da se zaposle, dok bi oni ili da odmaraju ili im se ne sviđaju aktuelne ponude posla. Na opštu radost, ni poslodavci nemaju sluha za taze akademske građane, pa zahtevaju iskustvo, poznavanje jezika, upotrebu kompjutera, čak i za poslove u kojima to, realno gledano, ni najmanje nije potrebno. To mlade još više odaljava sa posla.

Zamislite sada da ste se vi godinama mučili da završite fakultet. Okej, sad imate diplomu i ispunili ste i to. Šta sad? Prijava na Biro? Šta je biro? To je ona ustanova gde ljudi godinama čekaju posao. To je ona ozloglašena ustanova gde gomila ljudi zapravo bude izigrana i ne dobije posao. Šta će mi onda biro? Daj da nađem nešto ovako, par dana. Jao, moji me pritiskaju i smaraju. Naravno, u ćaletovo vreme ga je posao čekao čim izađe iz škole. A, brate, šta i da radim, kad su sve poslove podobijali mamini i tatini sinovi. Ono, konkursi služe proforme, šta ja tu da se bakćem. Mogao bih na fucu oko 7? Ne znam ko je tu po kraju. A posao? Ma, pojaviće se nešto. Buraz, bitno da smo mi živi i zdravi.

A onda kada i nađu poslove, kada se i zaposle i potpišu ugovore koje ne čitaju, na poslovima shvate da bezobrazluk ima prednost, a posebno da je u poslu najbitnija „veza“. Ukoliko nemaš vezu, ti si niko i ništa. Mogu da te prevlače sa svih strana kako god požele. To stvara sve veću nesigurnost, strah, podilaženje, traženje drugog, kraćeg, nekad i opasnijeg puta da se brzo dođe do novca. Zbog toga se kolektivno stiče utisak da školovanje ne vredi, a da se znanje ne ceni. Ako na to još dodamo da smo svi svedoci makar jednog slučaja nepotizma ili pokretanja veza zarad nekog drugog, dolazimo do apatije. One gorke, strašne, goropadne. Najgore je što je ukoronjena u mlade.

Kada se podvuče crta, mladi su: nezainteresovani, neobavešteni i neprilagođeni. Jedna od najzabrinjavajućih stvari jeste to što mladi, pored toga što nemaju ili ne žele da sebi stvore mogućnost za rad, oni nemaju ni osnovno znanje na temu oblasti zapošljavanja. Negde u srednjoj, pri završnim godinama na časovima preduzetništva, uči se kako se pravi CV, ne zna se kakvi ugovori postoje, šta je posao na određeno/neodređeno, kome da prijave mobing ili diskriminaciju… Ne znaju osnovne stvari o poslu, što poslodavcima pruža povoljan položaj za građenje posla prema njihovom nahođenju, najčešće izrobljavanju. I dok se organizacije poput ROZE mole da mladi ne saznaju predispozicije tržišta rada na teži način, mladi nekako izgledaju nezainteresovano. Kao da će sve to proći u hodu. Naučiće se već. Jednom. Ne mora sada. Biće prilike, biće poslova.

No Comments

Post A Comment