11 Feb Težak položaj žena u tekstilnoj industriji
Po dostupnim podacima Centra za politike emancipacije (CPE) za 2024. godinu u sektoru tekstila, odeće, kože i obuće je, prema zvaničnim podacima, zaposleno 60.725 osoba. Zakonska minimalna neto zarada bila je 407 evra, a prosečna zarada u tekstilnoj industriji te godine je 521 evro, što je oko 60% prosečne neto plate u Srbiji, i oko 40% plate za život (minimalnog mesečnog prihoda dovoljnog za dostojanstven život).
Težak položaj žena, koje čine oko 80 % zaposlenih u tekstilnoj industriji, kao i penzionerki koje su radni vek provele u ovom sektoru, posledica je višedecenijskog urušavanja radnih prava i tranzicionih procesa. Godinama na ivici preživljavanja, danas se suočavaju sa najgorim uslovima do sada, u sistemu koji njihovu radnu snagu tretira kao potrošnu.
Propadanje preduzeća i zadruga u Srbiji devedesetih pa nadalje bilo je dirigovano, kaže Radmila Gujaničić, aktivistkinja i borkinja za prava žena: “Tekstilna industrija, kao niskoakumulativna grana sa brojnim izazovima i većinski ženskom radnom snagom, bila je prva na udaru i laka meta. To je bio period kada se u javnosti nije smelo govoriti protiv ‘mlade demokratije’ i privatizacije, koja je predstavljana kao put ka izgradnji efikasnijeg društvenog poretka. Ljudi su bili manje bitni i podneli su ogromnu žrtvu. Snalazili su se kako su mogli. Žene sa decom koja se školuju i muškarcima koji odlaze na rad u inostranstvo bile su najranjivija društvena grupa i podnele su velik teret tranzicionog perioda. Dok je postojala Služba društvenog knjigovodstva, zarade nisu mogle biti isplaćene bez obračunatih i uplaćenih poreza i doprinosa. Svi su bili prijavljeni i imali radni staž. Period masovnog gubitka posla i borbe za preživljavanje iskorišćen je za široku eksploataciju. Ljudi su radili za minimalac, zarade su isplaćivane ‘na crno’ i nisu bili osigurani. To se danas odražava na visinu njihovih penzija, pa mnogi moraju da rade i u starosti, ako ih je zdravlje poslužilo.”
U razgovoru se nameću pitanja dugoročnih promena u položaju žena u Srbiji, kako u industrijskim centrima, tako i u ruralnim sredinama. O tome kako se njihov društveni i ekonomski položaj menjao kroz vreme, kao i koje su razlike u nezaposlenosti žena na selu i u gradu, u odnosu na nivo obrazovanja i dostupne prilike, Gujaničić objašnjava: “Više sam usmerena na posmatranje svakodnevnog, prikrivenog siromaštva. Vidim starije žene sa niskim penzijama i zaista saosećam sa njima. Ako su zdrave, aktivne su i rade na različite načine da popune novčani deficit, ali kada imaju zdravstvene probleme ili invaliditet i nisu u stanju da rade, a nemaju podršku — to postaje izvor velike nemaštine. Što se tiče radnica u tekstilnoj industriji, znam da su ranije žene dobijale stanove ili kredite za izgradnju kuća i da im je radni staž bio uredno uplaćivan. Od 2000. godine pa nadalje bilo je više faza. I danas mi mnoge žene govore da rade ‘na crno’. To znači da će u penziju otići sa malo radnog staža i, iako su radile dugo, imaće male penzije. Država se ne bavi dovoljno ljudima u takvoj situaciji. Za sada taj socijalni teret pada na same građane i utiče na njihovo zdravlje i kvalitet života. Položaj seoskih žena koje svoju egzistenciju obezbeđuju radom u poljoprivredi i dalje je izuzetno nepovoljan. Ove žene najčešće ne ostvaruju pravo na zaradu za svoj svakodnevni rad, niti imaju pristup osnovnim radnim pravima, kao što su porodiljsko odsustvo i bolovanje u slučaju bolesti. U retkim situacijama kada ostvare pravo na penziju, njen iznos je izrazito nizak, što je posebno zabrinjavajuće, imajući u vidu dužinu i intenzitet njihovog radnog dana, kao i činjenicu da je opstanak domaćinstva u velikoj meri zasnovan na njihovom radu. Posebno vulnerabilnu grupu čine starije žene u ruralnim sredinama, koje su suočene sa ograničenom dostupnošću zdravstvenih, socijalnih i drugih javnih usluga, što dodatno produbljuje njihovu socijalnu i ekonomsku marginalizaciju.”
Značaj obrazovanja i ekonomskog osnaživanja žena
Udruženje za radna prava žena – ROZA do sada je održalo više od 60 radionica, kroz koje je prošlo više od 700 učenika i učenica završnih razreda srednjih stručnih škola iz 16 mesta u Srbiji. Aktivistkinje im objašnjavaju i približavaju radna prava i mehanizme zaštite, odnosno situacije sa kojima se vrlo brzo susreću – čim izađu na tržište rada.
Na početku radionice često deluje da im se tema čini „dosadno“ ili „udaljeno“, ali je po pravilu situacija potpuno drugačija na kraju, prenosi atmosferu sa sesija Sara Lupšor Ćurčin, koordinatorka ROZA – Udruženje za radna prava žena: “Putem evaluacionih upitnika vidimo da 96 % učenica/ka smatra da će im ono što su naučili na radionici biti korisno, kao i da su ovakve radionice i znanja potrebni u formalnom obrazovanju. Na osnovu onoga što vidimo na radionicama i kroz rad u zajednici, mlade devojke i devojčice vrlo često ulaze u svet rada bez osnovnih informacija o svojim pravima. Devojke, naročito u ruralnim sredinama i manjim gradovima, imaju vrlo rano iskustvo rada: sezonskog, privremenog, honorarnog ili neplaćenog. Mnoge su već radile preko omladinskih zadruga ili bez ikakvog ugovora, ali često ne prepoznaju da su time uskraćene za osnovnu zaštitu ili šta je sve poslodavac dužan da im obezbedi.”
Prema njenim rečima, u terenskom radu primetile su obrazac: “Što je obrazovni profil bliži industrijama niske platežne moći, to je znanje o pravima slabije, i to nije slučajno. Sistemski, mlade žene se i dalje profesionalno usmeravaju u oblasti koje se tradicionalno smatraju ‘ženskim’: tekstil, trgovina, nega i briga, održavanje, administracija; a upravo su to sektori sa najvećim stepenom prekarnosti, minimalnim platama i visokom izloženošću riziku od mobinga i kršenja radnih prava. Za devojke koje kasnije završe u tekstilnoj ili drugim industrijama, to znači da u radni odnos najčešće ulaze kao potpuno ‘nezaštićene znanjem’ i da se oslanjaju na to što im se kaže, jer: ‘tako se svuda radi’. Mlade žene najčešće uđu u sistem koji je postavljen tako da ih uči isključivo poslušnosti. Zato je rana edukacija ključna, ne samo radi znanja o pravima, nego i radi samopouzdanja da prepoznaju kada je granica pređena.”
Rada Gujaničić priseća se Programa ekonomskog osnaživanja žena, koji je pokrenula 2000. godine, sa ciljem da žene obezbede sopstvene prihode i ekonomsku samostalnost. Kroz program je prošlo više od 100 nezaposlenih žena, a već nakon dva meseca njih 38 % se zaposlilo ili osnovalo sopstvenu agenciju, uz podršku donatorskih sredstava i aktivnih mera zapošljavanja, iako su dugoročne rezultate potkopali korupcija, partijsko zapošljavanje i monopolizacija. Godine 2010. je, uz pomoć sredstava NSZ i donatora, osnovala Reateks, socijalno preduzeće iz kojeg su neke žene otišle u penziju: “Program je bio zasnovan na principima održivog razvoja, ali smo imale slobodu da zapošljavamo žene sa višestrukim oblicima socijalne isključenosti — žene koje inače nikada ne bi ostvarile radni staž niti otišle u penziju. To je jedna od njegovih najvećih vrednosti. Program nikada nije postao samoodrživ, ali su žene bile izuzetno motivisane da ga održe, a njihov volonterski rad je mnogo doprineo. Zadrugarstvo i njegovi principi potpuno su u skladu sa mojim ubeđenjima, naročito princip samopomoći, uz koji sam odrasla: ‘Use i u svoje kljuse’.“
U velikom broju slučajeva gubitak posla nije samo gubitak prihoda, već i gubitak samopouzdanja i osećaja da imaju ikakvu kontrolu nad sopstvenim životom. Sara Lupšor Ćurčin kaže da u radu sa ženama iz različitih sektora prepoznaju nekoliko stalnih obrazaca:
1) Gubitak posla često znači gubitak dostojanstva.
2) Prekarni rad razara zdravlje, ali i međuljudske odnose.
3) Strah dominira.
Ona nastavlja govoreći da u tekstilnoj industriji žene govore o kombinaciji nekoliko stvari: “rad uz grupnu normu koja se stalno povećava, ograničeno korišćenje pauza i toaleta, loši uslovi u pogledu grejanja i ventilacije, stalni pritisak nadređenih. Kada je zdravlje u pitanju, najčešće su nam govorile o problemima sa kičmom, vrtoglavicama, ‘sitnim’ povredama, povremenim nesvesticama, ali najčešće o psihičkom zlostavljanju. Prema svedočenjima iz naših grupa podrške i istraživanja, žene se suočavaju sa konstantnim pritiscima i organizacijom rada koja vrlo često nije u skladu sa realnim ljudskim kapacitetima. Veoma mali broj žena želi javno da govori o iskustvima, ne zato što ne žele promenu, nego zato što su naučene da su zamenljive. U mnogim sredinama, posao u fabrici se smatra jedinom sigurnom i stabilnom opcijom za ženu. Rizikovanje tog posla, makar on bio i loš, doživljava se kao rizikovanje egzistencije, često i cele porodice. U bezbednim, zatvorenim grupama, žene progovaraju veoma otvoreno i detaljno. Govore o tome da ih vređaju, premeštaju, ponižavaju, da ne znaju, ili nemaju kome da se obrate. Ključna stvar je da žene žele sigurnost, ne heroizam. Retko koja žena želi da bude ‘hrabri primer’. Sve žele isto: da rade posao od kojeg mogu normalno (pristojno) da žive, bez straha. Zato u ROZI insistiramo na zaštiti anonimnosti, i zato ne izlazimo u javnost sa imenima firmi i kompanija, a kamoli radnica. U ovom, i u drugim sektorima slika je slična: većina se suočava sa nedostatkom sigurnosti, zaradama nedovoljnim za osnovne životne potrebe i idejom da treba da budu zahvalne što uopšte imaju posao.”
Solidarnost i zajednička borba su ključ za postizanje boljih uslova za život i rad žena
Za pravedniji i dostojanstveniji položaj žena u svetu rada, prema rečima i Rade i Sare, potrebni su empatija, solidarnost i zajednička borba. Njihova su iskustva u radu sa ženama su emotivna i potresna.
Motiv je vrlo jednostavan, radimo ovo zato što znamo da svet rada ne funkcioniše fer, zato što smo i same iskusile sve loše strane, i shvatile da jedino udruživanjem možemo nešto postići, tvrdi Sara. Ona dodaje da je motiv to što zna da radna prava žena nisu sporedna tema, nego nešto od čega zavisi da li će moći da kupe hranu, da li će imati pristup zdravstvenoj zaštiti, da li će moći da iznajme stan ili da školuju decu, ili da odu iz nasilne veze: “A šta je lepo? Najlepše je ono što se ne vidi spolja. Lep je onaj trenutak kada vidiš da se nečija perspektiva promenila. Kada neka mlada žena shvati da nije ‘razmažena’ zato što želi ugovor i prijavu, kada radnica u grupi za podršku ili kroz individualni razgovor prvi put naglas iznese svoje iskustvo, ili nam kaže: ‘Prvi put imam osećaj da neko stoji uz mene.’ Lepo je i to što i mi same znamo da nismo same.”
Rada za sebe kaže da je jedna od žena koja je prošla kroz sve teškoće tranzicionog perioda i imala snažan motiv da se bori i za sebe i za druge: “Rad u ženskoj grupi, usmeren na borbu za prava žena, oslobodio je moju energiju, a kontakt sa feminističkim organizacijama, teorijom i praksom bio mi je veliki oslonac. Jedna rečenica mi je posebno draga i uvek mi ugreje i srce i dušu. Posle jedne radionice, jedna žena je rekla: ‘Draga Rado, nakon radionice sa tobom, reči o kojima nisam smela ni da mislim sada izgovaram punim plućima: ja hoću, ja neću, ja želim…’“
Ovaj tekst je nastao u okviru novinarskih radionica o radnim pravima i ekonomskoj pravdi , u organizaciji Instituta za socijalne politike „Musine Kokalari” i Centra za politike emancipacije (CPE).
Radionice su podržane od strane European Fund for the Balkans (EFB). Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove ili pozicije EFB.
Piše: Ivana Gordić
izvor: https://cda.rs/tezak-polozaj-zena-u-tekstilnoj-industriji/
No Comments