16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i gde su tu radna prava

16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i gde su tu radna prava

„Pa što nije otišla?” pitanje je koje se i dalje neretko pojavljuje ispod vesti o još jednom slučaju nasilja nad ženama u porodici. Retki su međutim oni koji pitaju „A gde je to mogla, kako i s čime da ode?”. Povodom 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama, Roza ističe značaj stanja radnih prava žena i ekonomske nezavisnosti žena u razumevanju i rešavanju problema nasilja nad ženama.

Iz življenog iskustva znamo da možemo da pravimo onoliko izbora koliko nam materijalni uslovi dozvoljavaju.

Ako nemamo svoj krov nad glavom ili mogućnost da ga obezbedimo, teže ćemo se odučiti da napustimo dom u kome trpimo nasilje. Ako nemamo mogućnost da pronađemo drugi posao, teže ćemo napustiti radno mesto na kome trpimo zlostavljanje.

To ne znači da ne pokušavamo, trudimo se da preživimo, ali bez strukturnih promena i odlučnije podrške zajednice, mnoge žene ne uspevaju da izađu iz nasilnih odnosa.

Ukratko, siromaštvo je uzrok i posledica nasilja nad ženama.

Siromašne i ekonomski zavisne žene su u većem riziku da postanu žrtve nasilja u porodici. Sa druge strane, žene sa iskustvom nasilja su u većem riziku od osiromašnja i socijalne isključenosti, u odnosu na žene koje nemaju iskustvo nasilja.


Kakav je položaj žena na tržištu rada?  

Žene su diskriminisane na tržištu rada – od nepovoljnog postupanja pri zaključenju ili raskidu ugovora, rada ispod stepena stručne spreme, do uskraćivanja prilagodljivosti po povratku sa odsustva, te zbog prepreka za napredovanje zbog pola, trudnoće ili porodičnog statusa, i seksualnog uznemiravanja.

Žene su značajno manje zaposlene. Stopa zaposlenosti kod žena je 43,2%,dok je kod muškaraca 57,9%. Duplo više žena nego muškaraca radi neplaćeno u domaćinstvu ( 69.5% prema 30,5%).

Žene zarađuju manje. Platni jaz između žena i muškaraca u 2018. godini iznosio je 8,8%, povećao se na 12,1% u 2022. godini, dok su razlike značajno veće u određenim sektorima, pa tako u u sektoru finansijskih delatnosti i osiguranja iznosi 20,6%.

U brojevima, prosečna neto zarada za muškarce u 2023. godini  iznosila je 92 275 RSD dok je za žene bila 78 991 RSD.

Najveći jaz zabeležen je u grupi 35-39 godina gde su u proseku muškarci zarađivali 102 639 RSD, a žene 81 052 RSD, za 21% manje.

U periodu kad su u reproduktivnom dobu i posvećuju se porodici, i kada su istovremeno na vrhuncu radne snage, žene bivaju uskraćene za napredovanje, dok ih njihove kolege prestižu.

Seksualno uznemiravanje ostaje jedan od najrasprostranjenijih oblika diskriminacije na radu. Dve od pet žena doživele su neki njegov oblik, a u 74% slučajeva počinioci su lica na višem hijerarhijskom nivou.


Žene rade mnogo ali bez zarade  

Žene rade u kući dvostruko više vremena nego muškarci, i radnim danima i vikendom, bez obzira na to da li su zaposlene ili ne.

Kada bi se monetizovao, neplaćeni rad vredeo bi 21,5% BDP-a Srbije, pri čemu žene obavljaju skoro tri četvrtine tog rada.

Koliko je briga važna za funkionisanje društva pokazuje i podatak da kao razlog što radi kraće od punog radnog vremena, žene najčešće navode brigu o deci ili nesposobnim licima (93,7%).

Sa druge strane, među osobama van radne snage koje su izdržavane od strane supružnika ili drugih članova porodice čak 67,5% čine žene dok muškarci čine 32,5%. Ekonomska zavisnost žene drži u neravnopravnim porodičnim odnosima.


Višestruko diskriminisne žene 

Višestruko su diskriminisane majke, žene sa invaliditetom, Romkinje, starije, mlade, žene sa sela, LBT+ žene i migrantkinje. One su u većem riziku i od siromaštva i od nasilja.

Ženama se šanse da budu zaposlene smanjuju nakon 45 godine života, a primaju značajno niže prosečne iznose penzija, za oko 32%.

Nedovoljna prilagođenost tržišta rada za osobe sa invaliditetom otežava ekonomski položaj, a često se dešava i da zbog toga što osobe sa invaliditetom ne zarađuju one nemaju ravnopravan tretman u domaćinstvu.

Iako celog života provode u (neplaćenom) radu, žene sa sela ostaju bez penzije i zdravstvenog osiguranja, dok je upravljanje budžetom najčešće pod kontrolom muškaraca.

Mlade žene dugo čekaju do prvog stabilnog zaposlenja, a skoro duplo su manje zaposlene nego muškarci u starosnoj grupi od 15 do 24 godine: 100.3 hiljada muškaraca prema 57.4 hiljada žena.

Čak 75% Romkinja nije zaposleno, a one koje jesu uglavnom rade kao higijeničarke, sobarice i sezonske radnice i suočavaju se sa različitim zloupotrebama i eksploatacijom.

Diskriminaciju na tržištu rada doživelo je 38% LGBTI osoba, 46% navodi iskustvo psihičkog nasilja, 19% da im je prećeno otkazom, a 18% fizičkim nasiljem.

Migrantkinje su najčešće nezaposlene, a one koje su zaposlene, rade na nisko plaćenim poslovima, u poljoprivredi, ugostiteljstvu ili domaćinstvima, gde su izložene iskorišćavanju i lošim uslovima rada.

Zbog nedostatka sopstvenih prihoda, imovine i diskriminacije na radu, mnoge žene su ekonomski zavisne i prinuđene da ostanu u nasilnoj zajednici ili da se vrate nasilnom partneru.


Ka sistemskim promenama, na više frontova

Skoro dve trećine žena u Srbiji doživelo je neki oblik nasilja.

Žene trpe nasilje u kući, na radnom mestu, u javnom prostoru.

Posledice nasilja su brojne, višestruke, i mogu kratkoročno i dugoročno negativno uticati na fizičko, mentalno, seksualno i reproduktivno zdravlje, socijalni život i materijalni status žrtava.

Nasilje nad ženama jedan od ključnih društvenih mehanizama kojima se žene primoravaju da budu u podređenom položaju u odnosu na muškarce, kako se prepoznaje u Istanbulskoj konvenciji.

Podaci nam potvrđuju ono što iz življenog iskustva znamo – strukturnu nejednakost muškaraca i žena.

Ne prijavljujemo nasilje zbog ekonomske i stambene zavisnosti.

Zato su nam potrebne politike koje ispravljaju ekonomsku nepravdu.

Ne prijavljujemo jer ne verujemo institucijama, iako se država obavezala da ženama žrtvama nasilja pruži finansijsku pomoć, pomoć u stanovanju i zapošljavanju.

Zato ne treba da odustanemo od institucija, već da ih menjamo po meri društva čiju polovinu čine žene.

Ne prijavljujemo jer osećamo strah i stid. Ženske organizacije su bile prve koje su ženama pružale razumevanje i podršku da iz nasilja izađu. Zato ne treba da prestanemo da se samoorganizujemo.

Sistemski problemi zahtevaju sistemska rešenja. Ekonomski nezavisne žene imaju šansu da žive bez nasilja.


One ostaju sigurno mesto podrške:

Roza, radna prava žena: +381612600344; roza.zrenjanin@gmail.com

Mreža žena protiv nasilja: 0800 300 339

Astra SOS TELEFON za žrtve trgovine ljudima: +381 11 785 0000; 0801 101 201

Atina SOS TELEFON za žrtve trgovine ljudima: +381 61 63 84 071


Izvori  

 
No Comments

Post A Comment