Radno vreme

Radno vreme

Radno vreme je vremenski period u kome je zaposleni dužan, odnosno raspoloživ da obavlja poslove prema nalozima poslodavca, na mestu gde se poslovi obavljaju, u skladu sa zakonom.
Puno radno vreme je radno vreme koje traje 40 sati nedeljno. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu može se utvrditi da se pod punim radnim vremenom smatra i radno vreme kraće od 40, ali ne kraće od 36časova nedeljno. Zaposleni koji radi sa punim radnim vremenom koje je kraće od 40 sati nedeljno ima sva prava iz radnog odnosa kao da radi sa redovnim punim radnim vremenom.
Nepuno radno vreme je radno vreme kraće od 40 sati nedeljno (teorijski i 1 sat nedeljno). Zaposleni ima sva prava iz radnog odnosa srazmerno vremenu provedenom na radu, a poslodavac je dužan da mu obezbedi iste uslove rada kao i zaposlenom sa punim radnim vremenom koji radi na istim poslovima. Pojedina prava iz radnog odnosa zaposleni uživa kao da radi sa punim radnim vremenom (npr. godišnji odmor, otpremnina, otkazni rok, odmori i odsustva i dr.).
U ugovoru o radu mora se navesti da li je zaposleni zasnovao radni odnos sa punim, nepunim ili skraćenim radnim vremenom. Ovaj elemenat može se menjati aneksom ugovora o radu. Kolektivnim ugovorom bi trebalo detaljnije urediti pitanja u vezi sa poslovima sa nepunim radnim vremenom, kao i saradnju i informisanje sindikata u vezi sa takvim poslovima.
Skraćeno radno vreme može imati zaposleni koji radi na naročito teškim, napornim i poslovima koji su štetni po zdravlje(poslovi sa povećanim rizikom). Ako se štetno dejstvo takvih poslova na zdravlje zaposlenog ne može ukloniti niti svesti na bezbednu meru putem preduzetih mera zaštite na radu, neophodno je da se zaposlenom skrati radno vreme na tim poslovima i to najviše 10 sati nedeljno.
Potreba za skraćenjem radnog vremena utvrđuje se na osnovu stručne analize, aktom o proceni rizika, a zaposleni na poslovima sa skraćenim radnim vremenom ima sva prava iz radnog odnosa kao da radi sa punim radnim vremenom.
Na poslovima sa skraćenim radnim vremenom zabranjeni su prekovremeni rad i preraspodela radnog vremena.
Zaposleni moraju biti psihofizički i zdravstveno sposobni za rad na poslovima sa povećanim rizikom, zbog čega se podvrgavaju prethodnim i periodičnim zdravstvenim pregledima o trošku poslodavca. Ako zaposleni odbije da se podvrgne pregledu, može dobiti otkaz.
Uobičajeno trajanje radne nedelje je 5 radnih dana, a uobičajeno trajanje radnog dana je 8 sati. Ako se rad obavlja u smenama ili noću ili kad priroda posla i organizacija rada to zahteva, poslodavac može radnu nedelju i raspored radnog vremena organizovati i na drugačiji način (npr. radna nedelja traje 4 ili 6 radnih dana, a dnevno radno vreme kraće ili duže od 8 sati, svaki radni dan u toku radne nedelje ne mora trajati isti broj sati i dr.). Zaposleni ne može raditi duže od 12 sati dnevno, uključujući i prekovremeni rad.
Poslodavac je dužan da obavesti zaposlene o rasporedu i promeni rasporeda radnog vremena najmanje 5 dana unapred, a u slučaju nepredviđenih okolnosti, najkasnije 48 časova unapred. Obaveštenje bi trebalo da bude pisano i učinjeno tako da zaposleni na vreme mogu da se upoznaju sa svakom promenom. Navedeni rokovi obavezuju u slučaju preraspodele radnog vremena, ali ne i u slučaju prekovremenog rada.
Uobičajeno je da su početak i završetak radnog vremena fiksirani u vremenu, tj. da radni dan započinje i da se završava u tačno određeno vreme (npr. radno vreme od 8,00 do 15,00). Zakon, međutim, dozvoljava da se početak i završetak radnog vremena mogu utvrditi i u određenom intervalu – npr. početak radnog vremena od 7,00 do 8,00, a završetak od 15,00 do 16,00 časova.

piše: Željka Jorgić Đokić
za ROZA-Udruženje za radna prava žena
uz podršku Rekonstrukcija ženski fond

No Comments

Post A Comment